Pre otprilike tri meseca javila sam
se na oglas za mesto novinara saradnika na jednom novootvorenom portalu. Bilo
mi je malo čudno da mi se urednik javio odmah i odgovarao na svaku moju poruku i
u pola noći. To se prosto ne dešava. Traženo je od mene da na ime konkursa
pišem tri članka dnevno na temu koju sama izaberem, desetak dana za redom.
Rekla sam da smatram da je to mnogo na šta mi je on odgovorio da mogu da pišem i
po jedan dnevno. Naravno da moj učinak nije bio znatan i očekivala sam da ne
budem primljena ali na moje iznenađenje dobila sam posao.
Portal
nije imao šanse za uspeh jer je obrađivao teme koje se već vrte na najčitanijim
portalima uticajnih novina kao što su “Politika”, “Blic”, “Novosti” “B92” i
sl., samo što su na ovom portalu za koji sam ja primljena da radim te vesti
prepisivali i pisali neprofesionalni kadrovi. Svaki članak na portalu bio je
malo čitan po 2-3 pregleda dnevno, ono što je bilo više čitano je rubrika “Naš
stav”. Uskoro sam shvatila da čitanost rubrike zavisi isključivo od broja
prijatelja na facebooku, pa je najčitanija bila jedna mlada devojka iz malog
mesta sa 460 prijatelja na ovoj društvenoj mreži. Većina tih prijatelja bili su
njeni rođaci. Kada joj objave članak na portalu lepila bi ga na svoju facebook
stranicu, pozivajući prijatelje i rođake da dele i čitaju ono što je ona
napisala. Jednom se nisam složila sa njenim člankom. Bio je istorijski netačan
i ostavila sam komentar koji je strašno napadnut od tri komentatora. Izašla sam
na njenu facebook stranicu i shvatila da su ta tri komentatora u stvari ona
sama. Potpisivala se svojim nadimkom, početnim slovom svog prezimena i
izmišljenim imenom. Devojka ima 26 godina i već zna posao mnogo bolje nego ja
koja još učim sa četrdeset. Ne znam koje je njeno obrazovanje, na facebook
stranici ne piše, nikada je uživo nisam srela. Pisanje joj je neorginalno, često
i gramatički neispravno. Danas pisanjem može svako da se bavi i da objavi sve
što mu padne napamet.
Shvativši sve ovo isključila sam se
sa portala bez zbogom. Obrisala ih sa mojih kontakata na facebooku i to je bio
kraj mog angažovanja. Ne moram reći da niko nije ni pomišljao da mi plati za
trud ili objavljene članke. Portal je ugašen polovinom ovog meseca.
Ovo iskustvo otvorilo mi je oči za
online marifetluke za koje sam do tada bila slepa. Danas bi svi da budu
novinari i zarađuju od kuće pišući. Nije važno šta ni kako. Na to je računao i
pokretač portala koji je dobro izračunao da će naći ljude koji će pisati za
njega, a da neće ni pitati za honorar.
Poučena ovim iskustvom počela sam da
ostavljam komentare na našim popularnim portalima kao što su “Blic” i
“Novosti”, veoma ljubazne ali koji se ne slažu sa piscem teksta a slažu se sa mišljenjem većine ljudi sa kojima sam ikada
pričala. Većina ovih komentara nije
nikada objavljena, a oni koji jesu u roku od pet minuta imali bi i po 300
minusa i dva-tri plusa. Često bi odgovori na moj komentar bili toliko zagriženi
i zlobni, tako brojni da mogu da
zaključim da samo pisac članka može da oseća toliko ogorčenje na nekoga ko se
sa njim ne slaže.
Ne mogu da verujem da se mišljenje
čitaoca toliko ne slaže sa mišljenjem živih ljudi iz kruga u kome se krećem.
Svako ko se ne slaže sa piscem članka na portalu stiče utisak da je sam na
svetu i da jedino on drugačije misli, što nije tačno. Većina ljudi ne ostavlja
komentare ispod članaka. Ono što čitate fabrikuju sami novinari ili poneka
budala kao što sam ja, koju oni odmah napadnu kao ajkule.
Ne bojte se, niste sami u svom
razmišljanju. Oslanjajte se radije na živ razgovor nego na novinske članke ako
hoćete da znate šta ljudi stvarno misle o nekoj temi.
Нема коментара:
Постави коментар