Decenijama već proganjaju nas slike
gladne dece u Africi, slike mališana sa ispupčenim stomacima, tanušnim ručicama
i velkim očima punim suza. Kad vidimo te slike na televiziji želimo da
pomognemo, osećamo se loše što živimo bez gladi, što bacamo hranu i pravimo
gozbe. Posle utonemo u sakodnevicu, zaboravimo te slike strašne patnje nevinih
ali srećom tu je televizija da nas uvek iznova podseti da ima gladne dece negde
tamo, na drugom kontinentu kojoj bi mi morali da pomognemo preko raznih
donacija. Mi pomažemo koliko možemo, kupujemo šarane UNICEF-ove čestitke za
Novu godinu, dajemo staru odeću Crvenom krstu a ljudi koji imaju novaca
uplaćuju i na račune humanitarnih organizacija.
Poslednjih godina počeli su da nas
presreću na ulicama neki ljudi koji nude razglednice, knjižice “za gladnu decu”,
pa se još ljute kad nećemo da kupimo stvar koja nam uopšte ne treba. Kako smo
pokvareni! Ne damo za gladnu decu! Udaljavamo se od ovih humanih prodavaca sa
osećajem nelagode i opet nam pred očima iskrsavaju stravične slike sa
televizije, ispupčeni stomačići, tanušne rukice, oči pune suza….Ponekada i
kupimo od ovih uličnih saletača, držimo u ruci neku knjižicu ili razglednicu, udaljavamo
se od prodavaca kojima smo dali naš s mukom zaradjen novac ali nemamo osećaj
ispunjenosti i sreće što smo uradili pravu stvar i pomogli decu u Africi
kupivši bezveznu knjižicu sa kojom sada ne znamo šta da radimo. Pitamo se da li
smo opet ispali naivni, da li su nas prevarili obesni prodavci koji lažu da bi
prodali knjige? Tešimo se da je ta laž “na njihovu dušu” ali osećaj nelagode
ostaje.
Ko su ova gladna deca? Moj dobar
prijatelj, Slovak bio je u Legiji stranaca, misija u Etiopiji. Pričao mi je da
su bili na izolovanom mestu gde nema gradova i gde još žive nomadska plemena na
lovačko-sakupljačkom stupnju civilizacijskog razvoja. Vekovima su njihovi preci
živeli od stepe, lovili male životinje, sakupljali plodove seleći se za lovinom
ili voćem i bobicama koje je sakupljano u različitim sezonama na različitim
mestima. Onda su došli humanitarci iz razvijene Amerike i Evrope i učinilo im
se da ti ljudi žive strašnim životom jer nisu živeli isto kao oni to jest po
američkom snu, pa su organizovali da im se doprema hrana. Jednom nedeljno avioni
su nadletali stepu i bacali pakete sa hranom i odećom. Posle nekoliko godina
plemena su prestala da rade jer su uvidela da hrana i tako stiže jednom
nedeljno. Ljudi su se skupljali oko izvora, lenčarili i čekali avione. Vremenom
su zaboravili kako da prežive u stepi, odvojili su se od krajolika i sada žive
pogleda uprtog u nebo odakle stiže sve što im treba. Njihova zavisnost od
humanitarne pomoći je danas potpuna, kada bi ona prestala da stiže posledice bi
bile strašne. Predeo u kome žive je negostoljubiv a oni više ne znaju kako da
ga iskoriste. Tako se eto na silu postaje human i od sasvim sposobnnih ljudi
stvaraju bogalji. U koju svrhu? Ja ne znam da odgovorim, kao ni da li je to
uradjeno svesno ili se dogodilo po onoj “put do pakla popločan je dobrim
namerama.”Možda je nekome trebalo da se stvori mit kako bi se sakupljao novac
širom sveta. Koliko od tog novca stiže
do “gladne dece u Africi” za većinu ljudi sveta nemoguće je odgovoriti. To
znaju samo odabrani. Oni koji tamo negde u Africi imaju gomilu talaca koji
svakog časa mogu postati meta i skapati od gladi, ako pomoć prestane da stiže.
Za njih ceo svet sakuplja i daje novac, kako bi im, ovi “dobrotvori” uredno
doturali hranu u domu u kome su pre aviona i humanitarne pomoći bili siti gospodari svoje sudbine.
Нема коментара:
Постави коментар