Čvrsto verujem da se čuda dešavaju
svuda oko nas, samo su obično privatna, ne objavljuju se na sva zvona. Onaj ko
ih je doživeo drži ih u tajnosti, zahvali Tvorcu i nastavi svoj put sa
saznanjem da su čuda moguća i da je on jednim bio blagosloven. Veća mu nagrada
ne treba.
Druga su stvar oni koji lažu da su
doživeli čuda iz različitih pobuda, najčešće iz koristoljublja. Novine su prepune
lažnih čuda, lažova koji pišu o svojoj privilegovanosti tako da kada se čudo
desi i objavi niko ne bi poverovao u njega. Svi bi mislili da je deo ovih laži
kojima nas bombarduju sa medija a to bi za čudo bila uvreda.
Ova priča nastala je spontano i nije
lažna. Veoma je dobro dokumentovana u medijima ali nije označena kao čudo već
činjenica, što ova priča zaista i jeste.
Tanker Jerrad 4 prevrnuo se i potonuo
u maju 2013-te godine na oko sto kilometara od Nigerijske obale. Potonuo je
okrenut naopačke na dno, na otprilike 130 metara dubine. Na brodu se nalazilo
12 članova posade, 11 Nigerijaca i kapetan Ukrajinac. Harrison Okene je služio
kao kuvar na brodu i kada se brod prevrnuo našao se u prostoriji u kojoj se
zadržao vazduh. To je takozvani vazdušni džep koji se može formirati kada brod
potone. U tom vazdušnom džepu Okene je preživeo tri dana dok ga nisu našli
holandski ronioci koji su došli da iznesu tela davljenika na površinu.
Iznenađenje spasilaca je bilo nemerljivo kad su umesto tela našli živog čoveka
na dnu mora. Da bi ga izneli na površinu prvo su morali da ga utople jer je
voda bila veoma hladna. On je uspeo da napravi sebi platformu tako da nije
sedeo u vodi. Njegova je sreća u tome da je bio zatvoren u poznatom prostoru
tako da je uspeo da nađe nešto pijaće vode i da se izdigne iz slane vode koja
bi dovela do dehidracije i smrzavanja. Ta
tri strašna dana proveo je u potpunom mraku neprekidno se moleći Bogu. U
intervjuu koji je dao za Nigerijsku
televiziju rekao je da od malena ima usađenu veru u Boga i da kada se prekrsti
oseti mir. To mu je pomoglo da preživi strašnu samoću i potpunu tamu.
Trećeg dana se već pomirio da je smrt
neminovna, kad je čuo motor broda i bacanje sidra. Kasnije tog dana čuo je i ronioce
koji su ušli u brod i tražili tela poginulih. Njega nisu primetili tako da je
morao da pliva do ronioca i uhvati ga za ruku da bi mu pokazao da je živ. Posle
spasavanja proveo je 60 sati u sobi za dekompresiju i tek onda bio spreman da
se vrati svojoj porodici. Ono što je preživeo ostavilo je na njega dubok trag
kao i saznanje da je baš on bio predmet čuda iz razloga koji ne može da dokuči.
Većina nas nikada nije predmet nekog
velikog čuda ali je konstantno izložena malim čudima koja su postala toliko
uobičajena da se i ne prepoznaju niti dokumentuju kao takva. Filozof Bertrand
Rasel je jednom rekao “pored tolikih bolesti, nesreća i zlobe na svetu nije
čudo da ljudi ginu i umiru, čudo je što žive tako dugo i što najveci broj ne
doživi nikakvu veliku nesreću i ostane zdrav do duboke starosti.” Da ne govorim
o mnogim životima koji su čuda sama po sebi, sređenim životima običnih ljudi
koji nisu doživeli nikakav veliki gubitak, strah i katastrofu.
Problem sa neprepoznavanjem svakodnevnih
čuda je u tome što je čovek postao veoma
samopouzdan i sve lepo što mu se desi pripisuje sebi i svojoj pameti, a za sve
što je ružno krivi druge. Život je sam po sebi čudo, vreme koje nam je dato,
lepota koja nas okružuje, ljubav bližnjih. Sve su to velika čuda koja su postala
svakodnevna i koja čovek više ne vidi jer je postao opsednut svojim razumom, a
razum nije ništa drugo nego društvo, ono čemu sun as naučili. Bez društvenog
upliva i iskustva nema razuma, ostaje samo besmrtna ljudska duša.
Нема коментара:
Постави коментар