Ko je ikada imao posla sa
administracijom zna da su za dobijanje bilo kog dokumenta osim novaca, potrebni
i veoma jaki živci. U poslednje vreme, mora se priznati, pod pritiskom Evropske
Unije malo se ažuriralo naše činovništvo, postalo znatno efikasnije kad je u
pitanju dobijanje različitih overa i potvrda, ali je zato mnogo gore kad je u
pitanju izdavanje ličnih karata. Od same odluke da li da se uzme lična karta sa
čipom ili bez čipa pa do dobijanja
dokumenta dugačak je put. Narod se plaši da će ga pomoću čipa pratiti,
nadgledati i na kraju oteti vanzemaljci ili u blažim slučajevima da žena nekako
pomoću čipa može saznati da je vara muž, tako da se radije odlučuje za dokument
bez čipa. Što je sigurno sigurno.
Rekla sam da je administracija u
Srbiji postala efikasnija ali to ni u kom slučaju ne znači da ona više radi. Kod
nas važi zlatno pravilo “koliko para toliko muzike” međutim i da je mesečna
plata našeg činovništva deset hiljada evra, ne bi se našlo para za muziku, da
se tako figurativno izrazim. Nalaze se na poslu, to je sigurno, zakašnjenje se
kažnjava, kao i nedolazak, jer da toga nema niko na posao ne bi ni dolazio, ali
kada se već dođe na posao, ne mora da znači da se nešto zaista i radi. Većina
zaposlenje uzima kao duštveni ventil. Ide čovek tamo da ne bi sedeo kući po ceo
dan, a i socijalizacije radi. Tako se viđa i razgovara sa drugim ljudima,
saznaju najnovije vesti iz okruženja, nalazi partner za razbijanje bračne
monotonije, a i ima čovek razloga da
prošeta malo.
Neki dan sam vadila ličnu kartu i mogu
vam reći da je to jedna procedura koja traje. Prvo dođe čovek na šalter da se
raspita šta mu treba za ličnu kartu. Tamo radi samo jedna službenica, veoma
zaposlena, koja svakog časa ustaje i odlazi negde. Narod nervozan, red se
otegao, a uvek se nađe neko za koga pravila ne važe pa ide i preko reda: tu su
majke sa malom decom, koju nisu imale gde da ostave. S vrata još pitaju “ja sam
s malim detetom, jel mogu preko reda?” Ako majka sa malim detetom i ne pita
uvek se nađe neki dušebrižnik sa kraja reda koji vikne “sramota, kakvi ste to
ljudi, što ne pustite majku s malim detetom.”
I red se automatski pomera. Mislim da
žene zajme malu decu od rođaka i
prijatelja samo da bi što pre došle na red na šalterima naše administracije.
Onda ima nervoznih, agresivnih, za koje jednostavno pravila ne važe, tu su
naravno i poznanici službenice. Takav poznanik i prijatelj ide pravo na šalter
obilazeći kilometarsku kolonu ‘Mico, Cuco, Jaco, Daco, jel možeš da mi pogledaš
ili završiš….” Onda se zapodene i razgovor o tome kako je kod kuće i o
zajedničkim poznanicima dok narod čeka.
Kad se konačno dobije šta treba za
ličnu kartu, onda se to poplaća, vadi po hiljaditi put Uverenje o državljanstvu
i Izvod iz matične knjige rođenih. Taj je Izvod do skora važio samo šest meseci,
jer je neko izračunao da otprilike svakih šest meseci čovek može da promeni
mesto i datum rođenja kao i roditelje. Posle toga odlazi se ispred vrata jedne
sobe i čeka ceo dan, jer su gužve neverovatne i opet ima majki s malom deccom
koje idu prve, stare i bolesne niko ne šiša, mada oni lako mogu da se pretvore
u agresivce koji opet imaju prednost.
Kada se konačno uđe u prostoriju čoveku
postaje jasno zašto se onde ostaje po pola sata najmanje. Službenice naime razgovaraju
među sobom dok rade, pa se ponekad tako zapričaju da zaborave da je stranka u
sobi. Onda ustaju i kuvaju kafu, pijuckaju dok mučenik mirno sedi i trudi se da
bude nevidljiv. Za to vreme ako pažljivo sluša može saznati i mnogo novosti,
kako je teško udati se i naći muža u današnje vreme, kako jedna službenica ima
troje dece i mlada se udala, a druga ima dve ćerke kojima je rekla:
“Tražite do tridesete godine muža, ako ne možete
da nađete, rađajte decu da imate zašto da živite, a partner za zabavu lako se
nađe.”
Ne mogu da grešim dušu s vremena na
vreme prekidaju razgovor da vam uzmu otiske kažiprsta sa leve i desne ruke, i
da vas fotografišu. Kada se konačno završi procedura obaveste vas da dođete na
isti šalter na kome ste već bili za deset dana.
Posle deset dana eto vas na šalteru,
gužva još veća, majke s malom decom se namnožile pa kidišu napred, onda dolazi
poznanik službenice i kao da reda nema pravo napred “Ej ćao Mico, ajde vidi jel’
stiglo ono moje.”
Jedan iz reda, nervozan neki čovek
vikne “ A što vi ne stanete u red kao ostali.” Službenica onda odgovara: “
Gospodin je iz BIE, ako vama treba da pokazuje ličnu kartu onda je zadnje vreme
došlo.” Time naravno svima zapuši usta. Gospodin Iz BIE je gospodin a mi smo
stoka koja ima da stoji u redu i da gleda kako je svi preskaču. Pošto je
završio posao “Gospodin iz BIE” se okrene narodu i kaže blago “Nemojte se nervirati gospodo, svi
ćete doći na red.”
Kada taj red konačno dođe saznate da
je vaša lična karta stigla i da treba da idete pred vrata jedne druge sobe i
čekate u kilometarskom redu da primite ličnu kartu. Tamo opet ide sporo, čeka
se po petnaest do dvadeset minuta na svaku stranku da izađe. Konačno uđete, onde
već sedi poznanik koji razgovara sa službenicom. Kad uđete oboje vas pozdrave
pa sednete, službenica pretura po kovertama da nađe vaš dokumenat. Kad ga nađe
izvadi ga iz svežnja i stavi na sto. Onda ustaje da zakuva kafu. Meša polako
šećer i kafu, pušta da provri dva puta pa onda naliva u šolje sve vreme
razgovarajući sa poznanikom. Posle se vraća srkne kafu, malo još popriča, pa
onda otvara kovertu, vadi document, opet vam uzima otiske oba kažiprsta i
konačno uručuje ličnu kartu. Vi izlazite iz kancelarije sa osećajem da se
završio jedan mračan period vašeg života i neopisivo srećni što sada deset
godina ne morate da prolazite kroz sličnu torturu.
Vadio sa licnu kartu pre manje od mesec dana pa bogu dusu. Jedva se nekako zavrsi procedura, cekanje, preskakanje, majke s malom decom i slicno. Ne ponovilo se.
ОдговориИзбриши