U aprilu početkom devedesetih putujem
vozom za Rašku. Hoću da odem na Kopaonik da na kratko oslušnem onu planinsku
tišinu. Početak je aprila. Dani su još prohladni, a noći i hladne. Uhvatim voz
iz Male Krsne za Kosovo Polje. Prolazi kroz Rašku. Odatle mislim da nađem neki
autobus za Sunčane Vrhove. Putujem noću, avanturistički i bez plana. Nemam tamo
smeštaj, ne poznajem teren, ali to je baš sasvim po mom ukusu. Voz je stari, dotrajala
sedista, po zidovima zalapljene žvake i urezana imena onih koji su putovali pre
nas. U to vreme mnogo se švercovalo, svi nose neke plastične i šarene velike
švercerske torbe. Trguju svim proizvodima. Donosi se iz Novog Pazara, svakakva
roba, cigarete, farmerke, beli veš iz Turske, a iz Mitrovice najvise se ceni
sir. Prevoze ga u velikim belim plasticnim kantama, krijući od konduktera koji
rado naplaćuju prtljag. Sve se preračunava u nemačke marke. Izgubilo se
poverenje u domaću valutu.
Sedim u punom kupeu, oko mene ljudi različiti.
Svako zadubljen u svoje misli ili novine. Na stanicama jedni ulaze drugi izlaze.
Smenjuju se moji saputnici. Kondukter je čovek mršav, koščat, sitnih očiju i širokih
usana. Ispod nemarno bačene na glavu kondukterske kape vidi se uredna proseda
kosa. Ima oko pedeset godina. Ulazi posle svake stanice da proveri ima li novih
putnika i naplati im karte. Viče još iz hodnika „karte molim“. Ima neki čudan
naglasak, vrlo nepravilan ali nije iz smederevskog ili moravskog kraja. Ta
narečja poznajem. Kao da je odnekud sa Mlave.
Do Velike Plane sva sela znam, putovala
sam na tu stranu mnogo puta i znam kako se ređaju jedno za drugim Skobalj,
Osipaonica, Lugavčina, Saraorci, Miloševac, Veliko Orašje, Krnjevo i na kraju
Plana. Odatle već gubim račun, ne znam više imena sela, ne poznajem kraj.
U nekom selu iza Plane ušla je u kupe
krupna žena sa sinom od petnaest-šesnaest godina. Ona ogromna, pedesetak godina
stara, obučena po modi savremenih srpskih seljaka, slojevito. Potkošulja, košulja,
rekla, zatvoreno narandžasti pleteni džemper na raskopčavanje, a između i druge
stvari, šta se u žurbi našlo pri ruci. Na nogama debele unihopke u boji kože pa
preko njih sive vunene čarape domaće
izrade. Zatim siva i na pruge suknja od
debljeg štofa, završno sa crnim, postavljenim gumenim čizmama. Na glavi braon
marama pod bradom stegnuta u čvor. Dečko do nje je mršav i detinjast, sa licem
čije se neiskustvo još više ističe u kontrastu sa majčinim oštrim i prekaljenim
crtama. Ona izgleda kao većina seoskih
žena njenih godina, prekaljena od dugih borbi sa životom, sa mužem koji pije,
teškim fizičkim radom, porođajima, zlobom komsija i rođaka što stvarnom što
izmišljenom, bolestima u svojoj i muževljevoj porodici, smrtnim slučajevima,
daćama, neželjenim trudnoćama koje babe „čiste“ ili i sama rešava
vretenom.
Seli su preko puta mene jedno do
drugog. Ona se brine da li je dečku toplo. Razgovaraju pomalo, udobno zavaljeni
u sedišta. Sa hodnika čuje se glas konduktera „karte molim“. Za malo eto njega
u kupe. Vidi nova lica, pita dokle idu. Kaže žena do Raške. Kondukter iscepa
kartu i traži novac.
„Nemam pare za kartu“, kaže žena mirno kao da pozdravlja
prolaznike. Ni traga nesigurnosti, strahu ili stidu.
„Kako nemaš, pa što si onda ulazila u voz!!!?? ’Ajde
odma’ vadi pare il’ silazi.“Kondukter je smiren ali odlučan.Vidi se da je
iskusan u ovakvim i sličnim slučajevima. Sada se glave svih putnika okreću ka
ženi sa zanimanjem. Niko više ne drema niti čita novine.
„Pare nemam, a da siđem neću, odavde me ne pomeriš do
Raške.“Kaže odlučno, pa malo blaže dodaje „ Zet mi javio da mi je sestra u bolnicu i ja kako sam se zatekla u
avliji pravo na voz. Pare kod sebe nemam a u Rašku me čeka zet pa će on da ti
plati kad stignemo.“
„Ama ostavi se ti! Kaka Raška, kaki zet?!! Di da te
nađem kad sađes!? Odma vadi pare il’ silazi!“
„Ja ti reko’“, kaže žena sa izvesnom dosadom već,
sedeći velika i krupna na sedištu.
„Ama da sađeš“, insistira kondukter, ali mu ona više
ne odgovara.
„El’ čuješ bre ti, da sađeš sad odma’, na sledeću
stanicu da sađeš.“Glas isti, ne podiže ton a ona i dalje ćuti. U tome se čuje
pisak lokomotive. Ulazimo u novu stanicu i kondukter ima posla, odlazi. Žena
sedi mirno gledajući sa dosadom ispred sebe. Dečko se skupio pored nje pa i on
ćuti. Pošto je naplatio karte novim putnicima kondukter se vraća.
„Ti si još tu!??! Što nisi sašla kad sam ti lepo
reko’? Ajde vadi pare za kartu ili da sađeš. ”Istim jednoličnim glasom ponavlja
kondukter.
„Ti si odista gluv! Kaki si bre to čovek, el’ ti lepo
kažem sestra mi u bolnicu. Kad mi zet javio izišla sam iz avlije kako sam se
zatekla. Pare kod sebe nemam i kako da ti platim? Kad stignemo u Rašku uzeću
pare od zeta i daću ti.“Bez trunke uzbuđenja u glasu govori žena.
„Ama da sađes kad ti kažem el’ čuješ, sad odma’ da
sađeš!“Oteže neumoljivo kondukter.
Ona opet ćuti, a on jednoličnim glasom ponavlja ”da
sađeš, odma’ da sađeš“. I opet voz ulazi u stanicu i kondukter odlazi. Radi
svoj posao, naplaćuje karte i vraća se kad završi. Opet se iznenadi kad je vidi
kako sedi na istom mestu i počinje:
„Ti još nisi sašla, ajde odma da sađeš, il’ vadi pare.“
Razgovor se ponavlja. Ona, priču o sesti koja je u
bolnici a on „da sađeš“ pa „da sađeš“. Putnicima u kupeu već dosadili ovi
stalno isti razgovori i kondukterov monotoni glas. Na kraju se javi jedan iz
ugla pored prozora:
„Što bre ne ostaviš ženu kad ti kaže da nema para. Daće
ti u Raškoj, šta si navalio na nju?“
I ostali putnici se sada oglašavaju. Svi se slažu da
žena ostane, a on da prestane da dolazi jer im je dosadio svojim monotonim
zahtevom i stalnim uznemiravanjem.
„E kad ste tako duševni skupite svi pare pa platite
kartu za nju! Da neću ja da platim iz mog džepa? Ajde, skupite pare ili ima
odma da sađe!“kaže nepromenjenim, mirnim glasom konduter.
Svi ćute jedan trenutak. Zatečeni su ovim zahtevom.
Onda se opet javi čovek koji je prvi progovorio u odbranu svoje saputnice:
„Što mi da plaćamo? Nemamo mi ništa sa tim. Mi smo
kartu platili.“ Očigledno govori u ime svih jer svi klimaju glavama
odobravajući.
„E onda da sađeš, el’ čuješ?!!! Sad odma’ da sađeš!“
Obraća se kondukter ženi. Više ga ne ineteresuju ostali kad neće da plate
kartu. I opet se ponavlja ceo scenario.
Već je praskozorje, približavamo se Raškoj. Kondukter
samo što je izašao pošto je bezuspešno ponavljao svoje „da sađeš“ kad dečko
progovori prvi put od kako se postavio problem karata:
„Mamo, a što mu ne platiš karte?“
„Ćut’,“ komandova žena strašnim glasom „Jesam te
pitala nešto?“ On zaćuta odmah i nastaviše da sede jedno do drugog sa istim
izrazima na licima kao da se ništa nije dogodilo. Kondukter se vratio na još
jedan, poslednji pokušaj da naplati kartu.
„Ti još nisi sašla?!! Odma' da sađeš ili vadi pare.“ Ponavlja
uporno ne menjajući boju glasa.
Žena ga više i ne gleda niti odgovara.
Tako stignemo u Rašku. Spremim se da
izađem a i moja saputnica izlazi ispred mene sa sinom. Baš idem iza njih, hoću
da vidim tog zeta što ih čeka. Žena samopouzdano grabi napred a dečko je prati, niti se ona okreće na voz
niti kondukter gleda za njom. Očigledno ne očekuje više nikakve pare za kartu.
Dočekuje nove putnike, radi svoj posao. Nisam mogla da primetim da ih je iko
čekao. Lokomotiva pisnu i voz nastavi svoj put prema Kosovu Polju.
Нема коментара:
Постави коментар