Sa terase svog stana gledam jedru
ženu u kasnim dvadesetim, obučenu dosta pristojno kako saleće prolaznike i nudi
čestitke od kojih prilog ide bolesnoj deci i deci bez roditelja. Od dvadeset
ljudi jedan uzme čestitku i da joj sto dinara. Znam da toliko košta, jer sam
jednog ranog jutra i ja, još naivna, dobila ovu čestitku na poklon.
„Za lepu damu, jedna čestitka“, rekao
mi je mladić od nekih dvadeset godina, zdrav i jak, stavljajući mi čestitku u
ruke. Ne razmišljajući uzela sam je, u prvi mah misleći da je letak. Zamišljena
sam nešto bila, nisam se odmah snašla. E sad nastade jedna borba, jer je on
meni za čestitku tražio sto dinara i nije hteo da je uzme natrag, a ja nisam
htela da mu dam sto dinara, jer iskreno mislim da je to sa čestitkama čista
jedna prevara. Ne dam ja pare, neće on da uzme čestitku nego ide zamnom i traži sto dinara, kao da sam
mu ostala dužna. Natežemo se mi, narod nas gleda, dok se ja na kraju iznerviram
i kažem da ću da bacim čestitku ako je ne uzme te je on uze, opsova me i ode da
ganja druge prolaznike.
To je bio samo prvi susret sa ovim
humanitarcima i od tada susrećemo se svakog dana po nekoliko puta. Ganjaju me
kad idem u prodavnicu i kad se iz nje vraćam, ponekad i nekoliko puta dnevno
nude mi da budem humana a ja neću pa neću. Sve su to mladi i zdravi ljudi koji
mogu da rade, ako treba i sezonske poslove, samo da ne budu na teret građanima.
Njima se, međutim više isplati da se bave ovim poslom jer ako danas saleti 500
ljudi, od njih će bar deset uzeti čestitku. To je njima 1000 dinara. Neka je
platio za štampanje 30, ostaje mu sedamsto dinara dnevno, puta 30 dana u mesecu………
ispada lepa platica, a malo truda.
Ne prođe nedelja da mi na vrata ne
zakuca neki humanitarac koji za ovoga ili onoga skuplja humanitarnu pomoć.
Jedan je čak došao sa katalogom slika razne dece i tražio od mene da izaberem
za koje dete hoću da dam pare. Njemu je sve jedno, ionako sve ide u njegov
džep. Istina je da su roditelji prepušteni sami sebi kad je lečenje dece u
inostranstvu u pitanju i treba pomoći, ali ima različitih ustanova preko kojih
mogu da traže pomoć i ljudi će rado pomoći i pomažu.
Gledam takođe sa svoje terase mladog
Ciganina koji stoji na štakama iskrivivši oba svoja, očigledno zdrava stopala,
i prosi. Kad mu se završi smena stavi štake na ramena i ode kući sasvim
normalnim hodom.
Ispod moje terase peva slep Ciganin i
svira u harmoniku. Njemu svaka čast, slepac i treba da prosi, odvajkada je tako
bilo. Ne dajem mu pare jer znam da prima pomoć od države i nešto što se zove
„tuđa nega“ i što je lepa platica. Još više, ne dajem mu novac jer me
uznemirava svojim deranjem i ne mogu od njega da otvorim prozor.
Prošle godine bila je tu jedna stara
baba, jedva živa, sva iskrivljena. Njoj sam davala uvek, jer znam kakve su
penzije u Srbiji, ako je uopšte sirota baka i zaslužila penziju. Mnoge od nas
čeka njena sudbina. Možda i mene koja radim celog života, od devetnaeste
godine, a imam samo četiri godine radnog staža. Mnogi koji celoga života
nadniče ili rade kod privatnika moraće da prose u starosti, kad više ne budu
mogli da rade, jer im penziju niko ne uplaćuje. Ove godine je nema, mora biti
da je umrla. U njenom slučaju ono što kažu seljaci kad neko umre „odmorila se“,
ima višestruko značenje.
Bio je tu prošle godine jedan čovek u
invalidskim kolicima bez nogu i ruku i njemu sam davala. Iako znam da prima pomoć od države, kao i svi
nesposobni, koji ne mogu da rade niti da se o sebi staraju, opet sam mislila da
mu novac pripada. Prvo nije me uznemiravao pevanjem kao slepac, a drugo novac je mala uteha za ono što
njemu nedostaje.
Tako izgledaju prosjaci iz moje
perspektive, a pozicionirana sam dobro, da mogu lepo da ih vidim. Ipak ostaje sumnja
da li je to pravilan način razmišljanja? Možda bi čovek zaista trebao davati
bez razmišljanja gde taj novac odlazi i u koje svrhe. U tome se i sastoji prava
humanost, bez racionalizacije. Takvu humanost u našoj zemlji malo ko još može
priuštiti. Kad čovek teško i dugotrajno radi, a uz to mu je trud nedovoljno
nagrađen, on mora da misli o svakom utrošenom dinaru. To je njegovo pravo. Videli
smo i doživeli svašta, mnogo puta bili prevareni i od države i od pojedinaca, pa
nam je teško da ostanemo naivni. Lepo je biti human, ali je lepo i sebe
izdržavati i ne doći na grane polusveta koji prosi ili vara ljude udarajući na
najlepša osećanja čoveka, na želju da pomogne bolesnoj i napuštenoj deci ili
svom sabratu u nevolji.
Нема коментара:
Постави коментар