Narod je grupa sastavljena od individua sa mnogo osećanja, briga i
problema, dnevne brige odnose veliki deo njihove snage. Obični, svakodnevni
pripadnici naroda rade da prehrane svoje porodice, ulažu veliki napor da vaspitaju
decu, da ih navedu da shvate školu ozbiljno, da ih sačuvaju od raznih
negativnih uticaja i imaju veoma malo vremena da misle o globalnoj slici sveta,
o političarima i susedima. Ako i misle o tome oni se mahom oslanjaju na
pripadnike medija ili političare da im kažu kako se svet oko njih odnosi prema
njima.
Narod na izborima bira svoje predstavnike kojima manje ili više veruje,
veruje im svakako više nego drugima, onima u okruženju koje nisu nikada ni čuli
ni videli. Život u jednonacionalnoj sredini ili sredini, kao što je naša sa
većinom koja pripada jednom narodu, stvara jednu vrstu izolovanosti. Mnogi
ljudi nikada ne upoznaju ni jednog predstavnika drugog naroda, a iako upoznaju
to je sporadično i površno. Zato je mnogo lakše medijima i političarima da
ubede svoj narod da im celo okruženje misli loše, da im ceo svet radi o glavi i
da, ako samo promene vlast, može doći do rata i ubijanja. Tako političari drže
svoj narod u ropstvu i neznanju.
Političari uvek rade za sebe, svuda u svetu. Nikada njih ne vodi ljubav
prema narodu nego ljubav prema moći. Vođenje naroda i preuzimanje na sebe
tolikog bremena, podrazumeva uvek jednu specijalnu vrstu neosetljivosti,
egoizma i gluposti. Kako sebi normalan, osetljiv čovek da odgovori na pitanje „jesam
li ja dorastao i dostojan da ponesem toliku odgovornost.“ Političari sebi nikada
ne postavljaju takvo pitanje, njima je svejedno jesu li dorasli, vodi ih prosta
želja za moći i uspehom, da se oni izdignu, da budu važni, poštovani, da
izazivaju strah i poštovanje.
Sada, kada traje kampanja za izbor predsedničkog kandidata u Americi možemo
da vidimo koliko američki narod ima veću vlast nad političarima i kako svaki
guverner može da se kandiduje za predsednika unutar svoje stranke. Narod onda u
različitim državama bira svakog od pomenutih kandidata i onaj koji osvoji
najveći broj država, bude predstavnik svoje stranke na predsedničkim izborima.
Kod nas opet imamo primer Borisa Tadića koji je bio predsednik Srbije u dva
navrata, osam godina i ne bi nikada dozvolio da se neko drugi iz njegove
stranke kandiduje na bilo koju funkciju, već bi uvek i ponovo on bio nosilac
liste. U Srbiji ako neko hoće da se kandiduje za predsednika ili nosioca liste
mora da izađe iz svoje stranke i osnuje novu. Onda se te male, razjedinjene
stranke udružuju u koalicije, jer su im programi isti, ako uopšte imaju neke
programe, samo su im vođe različite. Odlika ovih vođa je da se nikada ne
menjaju ni po cenu života.
Isluženi političari kao Boris Tadić, Pajtić, Čeda Jovanović vode svoje
stranke iako im više niko ne veruje, a
ljudi bi možda glasali za nekog novog, mlađeg i nekompromitovanog iz tih stranaka. Svoje lične interese i
ambicije oni stavljaju ne samo ispred narodnih već i ispred interesa svojih
saradnika.
Kada političari iz svojih ličnih interesa počnu da huškaju narod na
mržnju i rat onda zaslužuju najstrožu kaznu, jer narod je povodljiv i veruje
im. Kada oni počnu kampanju kako jedan narod treba da vlada nad susednim i za
to navode besmislene istorijske događaje kao dokaz, kada propovedaju kako jedan
narod mrzi drugi, susedni ili kako jedna manjina unutar države treba da ima
svoju državu, kada pozivaju na rat i razaranje, kada daju priliku poremećenim
pripadnicima jednog naroda da siluju, ubijaju pripadnike drugog naoroda, onda
zaslužuju najstrožu kaznu. Svako huškanje jednog čoveka protiv drugog treba
osuditi i kazniti. Šešelj tvrdi da sam nikoga nije ubio niti silovao. To je verovatno
tačno, ali je svojim huškanjem na mržnju Srba na Muslimane i Hrvate umnogome
dioprineo da drugi počine takve zločine, da se stvori jedna atmosfera haosa u
kojoj najgori pripadnici sva tri naroda mogu nekažnjeno da se iživljavaju nad
slabim i nezaštićenim.
Narod je povodljiv, on je instrument u rukama svojih izabranih
predstavnika. U Americi 600 miliona pripadnika raznih rasa i nacija političari
drže pod kontrolom tako što im serviraju krilatice tipa Proud to be American
(Ponosan što sam Amerikanac), American way of life (Američki način života),
tako što kažnjavaju svako huškanje na nasilje, vređanje na nacionalnoj i
verskoj osnovi. Tako su i Jugosloveni pod Titom živeli pod krilaticom „Bratstvo
i jedinstvo“ i većina je u to verovala, a oni koji nisu i koji su huškali i
naglašavali nacionalne interese bili su strogo kažnjavani.
Narod je grupa ljudi koji imaju osećaje ali ne razmišljaju svojom glavom.
Kažeš mu da je ponosan što je Amerikanac i on je ponosan, kažeš mu da je važno
živeti „Američki način života“ i on veruje da ga živi iako pojma nema šta to u
stvari znači. Kad političar kaže da te sused mrzi i da jedva čeka da te ubije,
da ti siluje ženu i decu, narod reaguje veoma emotivno i burno i niko ne može
da ga krivi ali može da krivi političara koji je to rekao. U to ime svi
učesnici i vinovnici rata devedesetih treba da budu najstrože kažnjeni. I ne
samo oni. U današnje vreme treba kazniti i nove huškače, one koji postavljaju
videe na youtube sa lažima o srpskim zločinima, srpske medije kao što su
Novosti, koji 25 godina od završetka rata objavljuju na naslovnoj strani
svedočanstvo neke anonimne, izlapele babe kako su joj Hrvati pekli unučiće od 7
i 9 godina! Hrvatsku nacionalnu televiziju koja objavljuje vest da su tri
Srbina prebili Hrvata umesto da objavi da su tri gradjanina Hrvatske prebili građanina Hrvatske. Čoveka koji na televiziji poziva
Hrvate na oprez jer će ih srpski sveštenici klati na trgu u njihovoj rođenoj
zemlji, pripadnike ekstremističkih grupa kao što su četnici i ustaše koji
otvoreno pozivaju na mržnju protiv susednih naroda. Svakog predstavnika naroda
koji koristi svoj položaj da izaziva mržnju i netrpeljivost među narodima ili
unutar svog naroda treba kazniti i ne treba ga žaliti, jer ako on, kao izabrani
predstavnik i vođa nije u stanju da razlikuje dobro od zla onda je definitivno
na pogrešnom mestu. Ne bi trebao da vodi narod i ima njegovo povrenje. Šešelj i
danas dolazi do političkih poena otvoreno raspirujući mržnju i razaranje. U
svetlu događaja devedesetih i novijih mislim da je njegov krajnji cilj
uništenje Srbije i istrebljenje Srba, jer njegova politika Srba protiv celog
sveta direktvo vodi tom rešenju. On je takođe i instrument stranih sila za
ucenjivanje vlade u Srbiji i ne sumnjam da je tamo u Hagu postigao neki
dogovor, čim je pušten na slobodu da ovde i dalje huška i podstiče najgore
osećaje u ljudima.
Verovatno je nemoguće narod obrazovati politički toliko da ga je
nemoguće zavesti ali je moguće postaviti ideale humanosti i ljubavi i njima
težiti kao i kažnjavati svakoga ko poziva na suprotno.
Нема коментара:
Постави коментар